Andrija Fischer – mostovi koji su nestali, ali ne i smisao koji ih je gradio
Postoje životi koji se ne mogu svesti na ono što je ostalo vidljivo. Takav je život našega župnika Andrije Fischera, čije se smrti danas spominjemo. Rođen u Virovitici 13. studenoga 1882., svoj je put prema svećeništvu započeo u Zagrebu, a dovršio u Innsbrucku, na isusovačkom teološkom fakultetu, gdje je i zaređen za svećenika 25. srpnja 1906. Nakon kapelanskih službi u Gradini, Feričancima, Prelogu, Selnici i Nedelišću, dolazi u Sveti Juraj u Trnju 18. svibnja 1911. i ostaje ovdje punih trideset godina, sve do svoje smrti 29. travnja 1942. godine.
Župna spomenica o njemu govori jednostavno, ali snažno: bio je oštrouman, dobar kateheta i propovjednik, praktičan, gostoljubiv i dobra srca. I baš u toj „praktičnosti“ otvara se dubina njegova svećeništva. Brinuo se za župu u svakom smislu: nakon Prvoga svjetskog rata pobrinuo se za nova zvona, uređivao župna dobra, obrađivao vinograde najprije u Mađarskoj, zatim u gornjem Međimurju, pokrenuo župnu gospodarsku zadrugu i mljekaru, 1930. osnovao zakladu za orguljaša, gradio kuće siromašnima.
Godine 1931. godine kupuje u Murščaku 22 jutra šume i ondje sadi 10 000 crnih joha i 5 000 jasenova. To nije samo gospodarski potez, nego pogled unaprijed – sadnja koja nadilazi vlastiti život. Murščak, nekada snažan i živ šumski prostor uz Muru, kroz desetljeća je teško stradao i velikim dijelom nestao, pa njegova sadnja danas još snažnije govori kao pokušaj da se očuva ono što je krhko i povjereno.
Za uređenje te šume vlastitim sredstvima gradi i dva mosta – jedan preko Trnave i drugi na Podrevje. Upravo tu se njegov život najdublje povezuje s našom Godinom mostova. On nije govorio o mostovima – on ih je gradio. Nije govorio o budućnosti – on ju je sadio.
Danas tih mostova više nema. Kao što gotovo više nema ni šume koju je zasadio.
I upravo tu njegov život dobiva svoje pravo značenje.
Sve što je radio – njegov rad, njegova briga, njegovo gospodarstvo, njegova riječ – nije bilo radi dojma, niti radi njega samoga. To je bilo njegovo razvijanje talenata. Njegov put prema Bogu – most koji nije gradio samo preko Trnave, nego prema vječnosti.
Nije bio dobar ekonom da bi ostavio dojam, nego da bi odgovorno upravljao onim što mu je povjereno kao Božje. Nije bio dobar kateheta da bi uzdigao sebe, nego da bi druge oduševio za Krista. Nije gradio i stjecao da bi umnožio vlastito, nego da bi mogao dijeliti drugima i podizati ih.
I zato, i kad nestanu mostovi od drveta i kamena, i kad nestane šuma od johe i jasena, ostaje ono bitno: život koji je bio most.
U Godini mostova njegov život postaje poziv. Ne da se divimo prošlosti, nego da prepoznamo put. Jer svaki čovjek gradi. Pitanje je samo – kamo vode mostovi koje gradimo.
